The Mule (2018)

2018., rež: Clint Eastwood

Clint je jedan od onih koji su poput dobrog vina, što stariji – to bolji. Kad pomislite da nakon memorijalne nagrade Irving G. Thalberga, koju je dobio još 1995, od njega možete očekivati još samo mirovinu i pristojan sprovod, on nas oduševi filmovima kao što su The Bridges of Madison County, Mystic River, Million Dollar Baby, Gran Torino, Changeling,…

Filmovi koje režira (u većini i glumi) imaju nešto zajedničko, prepoznatljivo, a to je čovjek, pojedinac, njegova izgubljenost u ovom svijetu, traganje za samim sobom, traganje za onim zbog čega se cijeli svijet pokreće, a to je ljubav i prihvaćanje. Nekad je to ljubav muškarca i žene, nekad prijateljska ljubav, žudnja za uspjehom i samoostvarenjem ili, kao u ovom filmu, iskonska želja pripadanju svojoj obitelji. I tako nam, po tko zna koji put, naš “macho” Clint pokazuje svoju sentimentalnu stranu, nježnost koja ga čini još većim muškarčinom u mojim očima, a vjerujem, i kod većine žena.

The Mule je, za sada, pretposljednji uradak neuništivog Clint Eastwooda, film kojeg je režirao u svojoj 88. godini (njegova 47. uloga u karijeri), u kojem glumi ostarjelog Earla Stonea. Earl je veteran korejskog rata koji živi sam, pred bankrotom, izoliran od svoje obitelji koju je zbog svog posla i samoživosti uvijek zanemarivao. Igrom slučaja preuzme posao tzv. mule, prijevoznika droge za meksički kartel.

Nešto što je trebala biti samo jedna vožnja on pretvori u toliko dobar posao da uskoro obori rekord u količini prevezenog kokaina. Novcem kojeg zarađuje kupi novi kamionet, otkupi hipoteku nad svojom kućom i zemljom, plati unuci školovanje, obnovi zapaljeni klub veterana, priušti sebi lagodan život. No stvari nikad nisu tako jednostavne pa tako i ovdje postoji Colin Bates, DEA agent, kojeg glumi Bradley Cooper i koji je cijelo vrijeme u lovu za najboljom “mulom” kartela. Naravno, onaj životni, emotivni dio se bazira na odnosu prema obitelji i grijesima za koje se pokušava iskupiti.

Kroz film se cijelo vrijeme, iako je prilično smiren i bez akcijskih scena, provlači tenzija, napetost i iščekivanje. Čudne su i emocije koje proživljavate tijekom filma i pomalo vas iritiraju jer znate da bi nekog poput Earla trebali mrziti, ali koliko god se protiv toga borili, vi ćete ga voljeti i navijati za njega. Njegov šarm i humor, njegova samokritičnost i obožavanje života, jednostavnost kojom kroz njega kroči, to je nešto što osvaja svih, bez izuzetaka.

Interesantno je da je ovaj “krimi” dio filma snimljen prema istinitim događajima i stvarnoj osobi Leu Sharpu, veteranu 2. svjetskog rata koji je u svojim 80-ima postao najstarija, ali i najprofitabilnija ‘mula’ Sinaloa kartela. U filmu su odlično odradili svoj posao i Laurence Fishburne, Michael Peña, Dianne Wiest, Andy García, Alison Eastwood (Clintova kćer i u stvarnom životu), kao i Taissa Farmiga (kćer Vere Farmige).

Uglavnom, ako volite nježnog Clinta, obavezno pogledajte ovaj mali, neprimijećen, a meni tako veliki film.

Earl Stone: “I thought it was more important to be somebody out there than the damn failure I was here at my own home. Anyway, for what it’s worth, I’m here now.”